Autorski dvojac Vlasta i Željko Brdal sastavili su ovaj opsežan izvještaj o trodnevnom planinarenju po središnjoj Isti. Za fotografije sa opisima je zaslužna Klaudia Oršanić – Furlan.
Svemu dođe kraj pa tako i izletima za ovu školsku godinu koje organiziraju Gojzeki. Cilj završnog izleta u ovoj školskoj godini bila je unutrašnjost Istre. Tijekom ta tri dana obišli smo dio Istarskog planinarskog puta, Parenzanu, gradiće Buzet, Grožnjan i Motovun, vrhove Orljak i Žbevnicu na Ćićariji te Velu Dragu pod Učkom.
Kako se bližio trenutak polaska svi su sudionici uživali gledajući vremensku prognozu za taj vikend i Istru. Sve vremenske prognoze su ukazivale da nas čeka lijepo, ali vruće planinarenje. I doista, prognoze su se obistinile.
Lijepo, sunčano, ljetno vrijeme pratilo nas je tijekom cijelog izleta.
Vjerujem da smo svim prolaznicima koji su se zatekli ispred OŠ Zapruđe 14.lipnja u najmanju ruku bili čudni. Prava mala „seoba naroda“. Hrpa ljudi u gojzericama s ruksacima i štapovima. Kao dodatna oprema putne torbe povećih dimenzija raznolikog sadržaja – od igle do lokomotive. Nisu aboravljene ni planinarske iskaznice, zdravstvene iskaznice, planinarski dnevnici i sl.
Naravno, fotoaparati su počeli škljocati već u autobusu.
Na izletu smo imali dogovorene dvije večere u konobi Volte u Buzetu. Video konobe možete pogledati na linku: volte.hr/content/view/14/30/ Preporuka za one koje put nanese u Buzet da obavezno navrate u ovaj odličan ugostiteljski objekt.
Doručak je u vlastitom aranžmanu kao i jelo tijekom dana .
Zahvaljujući dobroj volji djelatnika i osobito ravnateljice OŠ Vazmoslav Gržalja (Buzet) bili smo smješteni u sportskoj dvorani škole.
Cijelo putovanje imalo je planinarski karakter. U svim isplaniranim aktivnostima grupe sudjelovalo je svih 40-tak sudionika, od najmlađih do najstarijih. S obzirom na organizacijsku složenost cijeloga putovanja svi su
se morali pridržavati dogovora i uputa koje su vodiči davali na terenu.
Glavni vodič izleta bio je Alan Čaplar.
1. DAN: ORLJAK
Na izlet smo krenuli u 8:00 h ispred škole u Zapruđu. Putujemo preko Rijeke uz odmor na “Vratima Jadrana”. Tunel Učka, zapravo, predstavlja vrata u Istru.
Tunel Učka je cestovni tunel koji prolazi kroz planinsko gorje Učku na cesti Lupoglav -Matulji . Gradnja je počela 1976., a tunel je pušten u promet 1981. godine.Tunel je dugačak 5062, a širok 9,10 metara. Promet se odvija u oba smjera uz ograničenje brzine od 80 km/h. Tunel ima nadzorne
kamere, detektore za požar, vatrogasne hidrante i SOS stanice. U tunelu se nalazi i pet ugibališta te tri okretišta. Tunel je ujedno i naplatna postaja Istarskog ipsilona.
Autobusom prekoLupoglava i Lanišća stižemo do Račje Vasi, odakle krećemo planinariti na Orljak. Za uspon do vrha trebalo namje 1:30 sata, a otprilike toliko i za silazak. Prvim dijelom puta uspinjali smo se“Veprinačkom cestom”, podno strmih stijena Orljaka, uz lijep vidik na Lanišće. Veprinačka cesta je stara cesta izgrađena 1935. godine. Cesta povezuje srednjovjekovni gradić Veprinac koji se nalazi na kvarnerskim padinama Učke iznad Opatije i Račju Vas – početnu točku našeg trodnevnog izleta. S makadamske ceste skrećemo na travnatu stazu te uspon nastavljamo uglavnom kroz šumu do samog vrha.
ORLJAK (1106?m) jedan je od najviših vrhova u sjeverozapadnom dijelu Ćićarije. To je obla glavica, uglavnom travnata, s nekoliko stijena, natpisom i metalnim tuljcem u kojem je upisna knjiga i žig Istarskog planinarskog puta. U daljini se vide sela V. i M. Mune te vrhovi Žbevnica, Planik, Učka i Snežnik u Sloveniji.
Na južnoj strani vrh je strmo odsječen stijenama koje se obrušavaju prema Lanišću.
Sam dolazak na vrh obilježen je invazijom sitnih crnih mušica koje su nas doslovce prekrile. Ova invazija je imala snažan utjecaj na ljutnju i bijes najmlađih sudionika izleta kojima se nije dalo objasniti da to nije ništa i da će vrlo brzo sve proći. Bez obzira na invaziju mušica polijegali smo po vrhu i uživali u pogledu, uspjehu i hrani iz ruksaka. Nakon što smo se smirili mušice su se postupno povukle u travu. No sve se ponovilo prilikom priprema za silazak kojeg smo odplaninarili po istoj stazi po kojoj smo i došli.
Orljak
Tijekom vožnje za Buzet na trenutak smo ušli i vrlo brzo izašli iz EU. Naime cesta na jednom zavoju prelazi preko slovenskog teritorija. Zanimljivo je istaknuti da smo tijekom ovog komada puta bili u prošli i pored jame koja je početkom XX. stoljeća smatrana najdubljom jamom na svijetu. Riječ je o jami Rašpor kod istoimenog sela. Ta najdublja jama Istre (-361 m) nalazi se u njenom sjeveroistočnom dijelu, na planini Ćićariji. Ovaj speleološki objekt istražuje se još od 1920-ih godina kada su se tršćanski speleolozi spustili na oko 300 metara dubine. Istraživanja danas vode hrvatski speleolozi koji često ulaze u njeno podzemlje. Osim najdublje, jama kod Rašpora nosi titulu i najdulje istarske jame (već blizu 3000 m kanala). Ozbiljnija novija istraživanja jame počinju krajem 2008. godine s ciljem ponovnog crtanja dijelova zbog izuzetno loše vidljivih starih nacrta.
Autobusom stižemo u Buzet pred školsku dvoranu te poput ranije spomenutih mušica krećemo u invaziju dvorane. Brzinska tuširanja, preobuvanja, presvlačenja i krećemo autobusom u konobu Volte na večeru. Prekrasan ambijent, uslužno osoblje, odlična hrana, prigodni aperitivni dobrodošlice.
OŠ Vazmoslav Gržalja (Buzet)
Večeramo vani na klupama, a djeca imaju primjereno igralište da skrate vrijeme čekanja. Po povratku u Buzet neki kreću do starog grada na razgledavanje, neki sjedaju u obližnji park, a neki se odmaraju u dvorani.
Zoran je tu održao specifičan nastup. Naime od vjerne publike u dvorani dijelila ga je prava pravcata mreža. Istini za volju – rukometna.
A evo i u najkraćim crtama o gradu domaćinu.
Grad Buzet smješten je u dolini rijeke Mirne i poznat je kao “grad tartufa”.
Gradu Buzetu pripada 70 naselja koja se nazivaju Buzeština. Gradsko područje Buzeta smješteno je u najsjevernijem unutrašnjem dijelu Istre, na prostoru između tri velika gradska središta: Rijeke, Trsta i Pule . Graniči s Republikom Slovenijom (Kopar).
Područje Buzeštine je vrlo raznoliko, a nadmorska se visina kreće od 10 do preko 1000 m te je stoga i klimatska raznolikost velika, od mediteranske klime u dolini rijeke Mirne do kontinentalne klime u planinskom dijelu Ćićarije. Stari grad Buzet nalazi se na 150 m visokom brdu iznad doline rijeke Mirne, dok se noviji dio grada, tzv. Fontana, razvija u podnožju brda. Neki od spomenika i znamenitosti grada Buzeta su Župna crkva Uznesenja Marijina, Crkva svetog Jurja, gradska vrata. Prema posljednjem popisu stanovništva Buzet broji 6059 stanovnika, a zaštitnik grada je sveti Juraj.
Buzet – grad domaćin
2. DAN: GROŽNJAN I MOTOVUN
Noć prospavana u sportskoj dvorani ima svojih plus i minus čari, ali ujutro više za njih nitko ne mari. Zvuk namještanja na zračnim madracima pomiješan sa širokim spektrom najrazličitijih varijanti hrkanja vrlo brzo postaje najnormalnija uspavanka. Proteklu noć obilježilo je hrkanje-jaukanje te je glavno pitanje jutra bilo tko je bio nepoznati „galamdžija“. Odgovor zna samo dvorana, a mi smo se posvetili pripremama za drugi dan izleta.
Plan drugoga dana je:
Grožnjan– Sv. Juraj – Parenzana – Grožnjan + Motovun
Autobus lagano klizi cestom uz rieku Mirnu te svi sudionici uživaju u okolnom pejzažu. S ceste silazimo na makadam, tabla kaže 4.5 km do Grožnjana po širokom održavanom makadamu. Autobus se lagano kreće po cesti, zavoj, serpentina, kad odjednom staje, naginje se, naprijed – nazad, staje, nesavladiva serpentina, autobus nagnut. Idemo li van? Zabrinutost i upite iz zvučnika prekida Alanov glas: ovdje izlazimo i nastavljamo pješke.
Svi brzo izlazimo iz autobusa koji zbog svoje dužine ne može savladati zavoj i zaglavio se u pokušaju da savlada serpentinu. Nastavljamo put pješke po makadamu. Cesta je u suncu, vade se kreme i zaštita od sunca, troše se vode iz ruksaka, znoj lagano se slijeva, ali naša grupa napreduje. Dolazimo i do dijelova ceste u hladovini, kratki odmori i nastavljamo prema Grožnjanu.
Mislim da sam najmanje 10-tak puta čuo odgovor „Još pola sata.“ na bezbroj upita koliko još ima do mjesta? No korak po korak i stižemo do prvih kuća Grožnjana.
GROŽNJAN je mali srednjovjekovni gradić na brijegu s kojeg seže prekrasan pogled na okolna sela. Gradić je okružen zidinama, lijepim istarskim kućama i vratima koja vode u središte ovog srednjevjekovnog grada. U ljetnim mjesecima je Grožnjan jako posjećen jer se tada odvijaju razna umjetnička i kulturna događanja (izložbe, koncerti, razne manifestacije). Danas je maleni Grožnjan poznat kao grad umjetnika: ima 18 galerija i umjetničkih ateljea.
Pokrenuta je ljetna međunarodna filmska škola, postao je Međunarodni kulturni centar hrvatske glazbene mladeži.
Razmilili smo se po mjestu, sjeli ipojeli, posjetili lokalni dućan, prošetali mjestom slušajući sve moguće vrste instrumenata iz mnogobrojnih dvorišta. Osim glazbe mali raj je iza ostale oblike umjetnosti, mnoštvo malih galerija, od skulptura do slika, od ukrasa do upotrebnih predmeta…No i mi smo se zahvaljujući Zoranovoj gitari pokazali u pravom svjetlu te na trgiću u hladovini zapjevali. Nakon toga smo se uputili do mjesta na kojem je nekada bila željeznička stanica.
Grožnjan
Nakon toga smo se kretali manjim dijelom nekadašnje trase prolazak dijelom trase pruge Poreč – Trst(Parenzana).
Parenzana ili kraće TPC (Trieste-Parenzo-Canfanaro) bila je uskotračna pruga dugačka 123,1 kilometra koja je povezivala 33 istarska mjesta od Trsta do Poreča tako da bi u današnje vrijeme prolazila teritorijem triju država; Italije – 13 km, Slovenije – 32 km i Hrvatske – 78 km. Pruga je puštena u promet 1. travnja 1902. godine. Pruga je značila život mjestima kroz koja je prolazila: na svom 123 km dugom putu. Spori je vlakić svakodnevno puhao i škripao kroz brdovite, reljefno razigrane predjele istarskog krša, prevozeći, uz putnike, sol iz solana Pirana i Sečovlja, maslinovo ulje Bujštine i Motovunštine, voće, povrće, istarski kamen, vapno, drvo, brašno i vino. Željeznica je ukinuta 1935. i samo je u te 33 godine prometovanja ostavila neizbrisiv pečat na cijeli kraj. Na stotu obljetnicu otvorenja pruge, pokrenuta je inicijativa za svojevrsnu obnovu ove jedinstvene željeznice koja je početkom 20. stoljeća povezivala ljude i narode. Danas je trasa pruge nazvana Put zdravlja i prijateljstva te predstavlja pješačku i biciklističku rutu.
Parenzana
pogled na Grožnjan s Parenzanu
Uslijedio je povratak makadamskom cestom po kojoj smo i došli. U punoj planinarskoj opremi usred „zvizdana“ „dokotrljali“ smo se do autobusa koji nas je dostavio do Motovuna. Tu nas je preuzela „vodičica“ Lana. S dozom zavisti muški dio ekipe gledao je kako Zorana automobilom odvodi „gospođica“, dok se ostatak ekipe lagano kretao uspinjati prema gradu…
Par crtica o Motovunu.
MOTOVUN je najprivlačniji istarski akropolski gradić i ujedno najbolje sačuvana srednjovjekovna istarska utvrda. Njegova je privlačnost u srednjovjekovnom ambijentu te u širokim vidicima koji se s vrha strmoga brijega šire na vinorodna polja, dolinu Mirne i Motovunsku šumu. Prema
legendi, grad su podignuli divovi koji su živjeli u dolini Mirne, a najveći među njima bio je Veli Jože. Uzlet i vrhunac doživio je za venecijanske vlasti, koja je trajala pet stoljeća pa većina kulturnih i povijesnih spomenika u Motovunu ima prepoznatljiva mletačka obilježja. Grad se sastoji od tri dijela: na samome vrhu najstariji je dio, ispod njega je Podgrađe, a na padini noviji dio Gradiciol…
Laganom šetnjom uz vodičicu Lanu prošetali smo Motovunom, skupili smo se na mjestu gradske skupštine na kojoj su muškarci donosili gradske odluke. Ovdje smo saznali i za pet najpoznatijih predstavnika Motovuna:
ANDREA ANTICO DA MONTONA
Andrea Antico rodio se u Motovunu oko 1470./80. godine a vjerojatno je umro u Veneciji 1540. godine ili kasnije. Bio je skladatelj, nakladnik, grafičar i tiskar.
Među ostalim, ulazi u povijest kao najstariji poznati skladatelj na čitavom današnjem prostoru slavenskoga svijeta kome se tiskaju skladbe.Uz to, u raznim publikacijama objavljeno je niz članaka o slavnom Motovuncu, koji je dao veliki svjetski doprinos u promicanju glazbe. Glavni motovunski trg nosi ime ovog velikog čovjeka.
JOSEF RESSEL
Čeh njemačkog podrijetla Josef Ressel jedan je od prvih školovanih šumara u Europi. U Motovun dolazi prvi put 1821. te brine o motovunskim šumama. U svijetu se proslavio prvim uspješnim eksperimentom pokretanja parobroda brodskim vijkom u Trstu 1829. godine. Patent za vijak dobio je 1827 godine.
Josef Ressel je najpoznatiji u Austriji i Češkoj, a njegovoj popularnosti u našoj zemlji pridonijelo je to što su za vrijeme Motovun film festivala u Motovunu postavljena tri propelera na zidinama ispod motovunskog donjeg trga, koji je nedavno i imenovan po njegovom imenu.
PIETRO KANDLER
Tršćanin škotskog podrijetla, otac suvremene historiografije Trsta i Istre.
Osim profesionalnim odvjetničkim poslom, cijeli svoj životni vijek posvetio je iscrpnim povijesnim istraživanjima diljem Istre. Zastupao je i interese općine Motovun. Napisao je prve turističke vodiče Pule, Poreča i Novigrada (1845).
VLADIMIR NAZOR (Postire, 1876. – Zagreb, 1949) književnik i političar
Između sedam tekstova književnika Vladimira Nazora, koji su radnjom ili tematikom vezani za Motovun, najpoznatija je pripovjetka «Veli Jože».
Poznata mu je pripovjetka «Boškarina», pjesme «Motovun», «Ban Draganja», «Motovunska šumo», te «Motovunska zvona». Nazor je u Motovunu, po vlastitom pisanju, boravio u dva navrata.
MARIO ANDRETTI (Motovun, 1940 )
Mario Andretti slavni automobilistički as, svjetski prvak Formule 1 (1978) i pobjednik utrke «500 milja Indianopolisa» (1969.). Rođen je u Motovunu 1940 godine, trenutno živi i radi u Americi.
Motovun
Odmorili smo u kafiću s pogledom na dolinu Mirne te osjvežili slatkim motovunskim trešnjama.
Uslijedio je povratak u Buzet i još jedna odlična večera u konobi Volte.
Nakon tabananja po makadamskoj cesti do Grožnjana i natrag usred zvizdana, odlične večere i Zoranove gitare svi smo zaspali kao bebe.
3. DAN: ŽBEVNICA I VELA DRAGA:
Nakon doručka, pospremanja dvorane i ukrcavanja stvari u autobus krenuli smo na Žbevnicu. Autobusom se kotrljamo do prijevoja ceste između Bresta i Trstenika. Za uspon na Žbevnicu trebalo nam je oko 1 sat, prvo po makadamskoj cesti, a potom po livadama i proplancima do samog vrha.Žbevnica je naš najzapadniji „tisućnjak“ s kojeg smo mogli vidjeti slovenski grad Kopar te slovenski Slavnik.
ŽBEVNICA (1014 m) je istaknuto brdo na zapadnom dijelu Ćićarije i ujedno najzapadniji hrvatski tisućnjak. Vršni dio je prostrana livada s koje se pružaju prekrasni vidici na Ćićariju, Učku, na cijeli istarski poluotok, a za dobre vidljivosti i na Alpe u Sloveniji i Dolomite u Italiji. Južna strana Žbevnice je strmo odsječena i šumovita pa planina gledana iz sela Bresta izgleda vrlo atraktivno.
Krećemo sa spuštanjem, a staza je više nego atraktivna. Strma je i zavojita, uglavnom kroz šumu te valja biti oprezan. Put se rubom padine spušta u šumu i u nekoliko zavoja stiže do izvora pored kojega je zaravanak s planinarskom kućom.
PLANINARSKA KUĆA ŽBEVNICA (851 m) nalazi se na južnoj, najstrmijoj padini Žbevnice, u lijepoj borovoj šumi, 35’ ispod vrha. To je drvena brvnara HPD-a Planikiz Umaga.
Pred kućom su u hladovini brojne klupe za odmor, a u šumi u blizini izvor koji nas je osvježio za nastavak puta.
Od planinarske kuće spustili smo se za 20 min prilaznim putem do autobusa.
put na Žbevnicu
vrh Žbevnica
put sa Žbevnice
Preostala je još samo jedna, završna točka našeg izleta po središnjoj Istri – Vela draga., neposredno prije ulaska u tunel Učka.
VELA DRAGA je iznimno zanimljiv krški fenomen na istarskom pobočju Učke.
Rasjedanjem terena nastala je uska draga strmih strana, a trošenjem stijena na njezinim je rubovima nastalo nekoliko vitkih okomitih kamenitih tornjeva visokih do 100m. Ti su tornjevi 1931. privukli alpiniste iz Trsta i Rijeke te je od tada do danas Vela draga popularno alpinističko penjalište.
Najvitkiji toranj nazvan je Comiccijev toranj prema imenu slavnog alpinista iz tog doba – Emilija Comiccija. Prilaz Veloj dragi uređen je kao poučna staza u dužini od 2 km. Gornjim rubom Vele drage prolaze dva vijadukta pred ulazom u tunel Učka, a sredinom drage željeznička pruga.
Krećemo se u koloni, krški teren, sunca ima dovoljno za još jedno znojenje.
Dolazimo do vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na cijelu dragu. S nevjericom i divljenjem promatramo penjače koji osvajaju najveći toranj.
Nekolicina nas ostaje na vidikovcu, a ubrzo su se na tu zaravan vratila i djeca s pratnjom. Naime, spuštanje je izuzetno strmo te zahtijeva određenu spretnost i vještinu. Na samom ulazu na strmi dio staze stoji natpis da je spuštanje na vlastitu odgovornost. Mali Gojzeki nisu bili oduševljeni odlukom da ne idu dalje, ali uvjerili smo ih da im nedostaje iskustva i centimetara da bi mogli sigurno prijeći stazu.
Staza se sipkim terenom strmo spušta. Štapovi koji su do tada bli izuzetno korisni odjednom postaju nepotrebni. Spuštanje se, naime, najsigurnije odvija uz pridržavanje rukama za stijene ili grane. Pojedini dijelovi staze ojačani su željeznim pragovima i šipkama. Upravo zbog sipkog terena jedna je Gojzekica iskusila bolan pad koji je srećom završio „samo“ ogromnom modricom i s nekoliko ogrebotina. Svjedoci pada kažu da je, zapravo, jako dobro prošla. Hodamo u razmaku od minimalno 5 metara u koloni. Svaki odron kamena pod nogom moramo glasno objaviti kao upozorenje ostalim hodačima. Staza se nastavlja duboko u dragu, no mi se zaustavljamo pred zanimljivim kamenim oknom kroz koji se provlačimo. Pred nama se pojavljuje prekrasan vapnenački kameni toranj.
Zajedničko fotografiranje kao svjedočenje o tome da su i Gojzeki bili ovdje i povratak istom stazom. Povratak u Zagreb.
Povratak u stvarnost. Iako fizički naporna, tri dana Istre bila su zapravo predivan bijeg od užurbane svakodnevice. Bez vremenskih tjesnaca, zvukova mobitela, SMS-ova, interneta i facebooka, daljinskih upravljača, volana automobila…
Samo naše gojzerice koje su, umorne, na kraju potražile obližnjeg postolara kako bi bile spremne za nova osvajanja.
Za kraj pogledajte koji su to mali Gojzeki osvajali istarske vrhove.
Gojzeki Lana, Nika, Emma i Nikola
Hej lop!