Na Ivanščici nije bilo ivančica ali je zato bilo puuuno jaglaca, ponešto visibaba i najviše od svega lijepe prirode.
Do doma smo stigli što asfaltiranom, što šumskom cestom. Iako smo slijedili vodiče ni putokazi nisu ostali nezamijećeni.
Od građevina najviše su nas razveselili planinarski dom do kojeg smo se popeli začuđujuće brzo i lako, te ruševine Belecgrada koje smo (vidi dolje) uspješno osvojili.
Dodatna vrijednost izleta sastojala se od paljenja vatre, pečenja kobasa i klopanja slasnih hot dog-ova na vrhu brda. Mali Gojzeki su se (pogađate i sami) najviše zabavljali vatrom, kobase su na kraju većinom pekle mame (i tate), a jeli su ih uglavnom svi. Da bi užitak bio još veći neki su se opskrbili čak i kečapom, dok su drugi ipak preferirali senf.
Prilikom uspona na Belecgrad stvorila se prava gužva, pa se u razgledavanje stare utvrde išlo u grupama. Dok su jedni strpljivo čekali, drugi su se pažljivo penjali. A oni prvi su nakon razgleda svoj zadatak da ne puštaju nikoga dalje dok se svi ne skupe shvatili vrlo ozbiljno.
Pred kraj izleta Alan je svečano uručio nekoliko diploma HPD “Željezničar” najzaslužnijim Gojzekima, koji su sa njima spremno pozirali, a mala Nika Brdal je uspješno zamijenila svog tatu Željka i veselo mahnula diplomom.
Tako je prošao još jedan izlet Gojzeka, ovaj put bez puno blata, ali (kao i uvijek) s puno veselja.