Dva Gojzekima puna puncata busa zaputila su se tog subotnjeg (napokon lijepo vremenskog) jutra put Ogulina da u Bjelskom započnu uspon na Klek.
Bio je to zadnji uspon u ovoj školskoj godini, koja je baš taj tjedan na sveopće zadovoljstvo malih i većih (uspješno) završena. Planinarenje je dodatno začinjeno vježbom planinarskog vođenja, ali o tome već ionako sve znate, što iz vlastitog iskustva, što iz prethodnog Alanovog članka.
Da ćemo biti pošteđeni slatke muke biranja 50 vrsti palačinki u Frankopanu, saznali smo već na početku, pa smo se do Ogulina uspjeli pomiriti sa činjenicom da od sad pa do kraja dana ovisimo isključivo o slanim sendvičima i slatkim poslasticama iz vlastitih ruksaka.
U Bjelskom smo se iskrcali iz autobusa, te zlu ne trebalo opskrbili crvenim trakicama za zaštitu od klečkih vještica, iako je vrijeme bilo lijepo i nije bilo bojazni ni od kiše ni od vještica koje navodno preferiraju samo olujne meteorološke (ne)prilike.
Prva stanka za odmor desila se uz nekoliko povećih lokvi, na sveopće zadovoljstvo najmlađih Gojzeka i ne tako veliko zadovoljstvo najmanjih žabica koje su tom prigodom morale istrpiti malo navlačenja po rukama, pa čak i pokoji foto session.
Ubrzo smo krenuli dalje, duž prekrasnih klečkih livada, koje su nas svojim raznovrsnim cvijećem mamile na zastajkivanje i fotografiranje. A sve to sa stalnim pogledom na cilj našeg planinarenja.
Nakon idilične šetnje rascvjetanom livadom uslijedio je teži dio puta. Uspon kroz šumu mnoge je ostavio bez daha, no one manje ipak ne toliko da se ne bi usput uspjeli popenjati na pokoje drvo, i pritom dati priliku svojim malo starijima da fotografirajući ih predahnu.
Nakon malo truda svi su se razveselili planinarskom domu podno Kleka i prionuli na sendviče i sokove, a oni veći i na piva i radlere iz planinarskog kafića.
Nakon odmora neki su se porilično razočarali saznavši da ne zadovoljavaju starosne kriterije za uspon do vrha, a oni ostali voljni i stariji od 11 godina krenuli su u osvajanje visina. Oni mlađi, utjehu su pronašli u obližnjem, za penjanje pogodno drvetu koji je bar donekle zadovoljio potrebu za dnevnom dozom vratolomija.
Povratak je bio brz i edukativan, pa smo tako usput saznali kako pružiti prvu pomoć unesrećenom, te kako psi tragači zgubljene pretvaraju u nađene.
Umjesto palačinki u Ogulinu kasne popodnevne sate proveli smo u namakanju noga (a neki čak i cijelog tijela) u jezeru Sabljaci, te mašćenju brka sladoledima.
Sve to bilo je i više nego dovoljno da pod okriljem mraka sretni i umorni završimo posljednji izlet ove sezone.
Nova gojzekovska uzbuđenja slijede na jesen. Što naravno ne znači da i tokom ljeta koje slijedi mali i veliki Gojzeki neće osim na moru, uživati i u planinama. U nekim vlastitim obiteljskim i prijateljskim aranžmanima.